Stanovnici Lošinja oduvijek su znali da je klima njihovog otoka ugodna i zdrava, gotovo čudotvorna.

Godine 1880. profesor glasovite lošinjske pomorske škole, Ambroz Haračić, započinje sa 25-godišnjim meteorološkim promatranjima, koja su znanstveno potvrdila izuzetne karakteristike lošinjske klime.

Već godine 1885. dr. Conrad Klar, poznati austrijski stručnjak za alergije i bolesti dišnih organa, dovodi teško bolesnog sina na oporavak u Lošinj. Nakon tri tjedna dječak se potpuno oporavio, a dr. Klar je zainteresirao stručnu javnost za "fenomen Lošinja".

Godine 1892, na temelju meteoroloških podataka prof. Haračića i stručnih analiza bečkih specijalista, tadašnje državno ministarstvo zdravlja Austro-Ugarske monarhije proglasilo je Mali i Veli Lošinj klimatskim lječilištima.

Nekoliko je faktora koji utječu na jedinstvenost lošinjske klime. Otok je udaljen 30-ak km od kopna, što ublažava utjecaj jake bure i hladne europske anticiklone. Otok je vrlo uzak i dugačak, maksimalne širine do 5 km, pa toplo more ne dozvoljava jako rashlađivanje, a povoljan utjecaj morskog aerosola osjeća se na cijelom otoku. Nalazi se na razmeđu utjecaja istočnoeuropske anticiklone i sredozemnih ciklona pa je utjecaj tih poremećaja u području Lošinja gotovo uvijek oslabljen.

Među prirodnim ljekovitim činiteljima Lošinja ističu se klima, zrak, morska voda, biljni pokrov, šetališta i staze te Sunčevo zračenje. Posljednje obrađeno i analizirano razdoblje od 1981. do 1991. potvrdilo je sve osnovne podatke s kraja 19. stoljeća.