Nakon 77 godina ponovno na Lošinju

Barbara Bandler Steinmetz je kći drugog vlasnika “starog” hotela Alhambra. Posljednji put bila je na Lošinju kada je imala tri godine, a sada je ponovno ovdje 77 godina kasnije. Židovska obitelj morala je napustiti otok 1939. godine. Zamolili smo simpatičnu Barbaru za intervju.

Barbara Bandler Steinmetz u vrtu Boutique Hotela Alhambra & Vile Augusta

Barbara Bandler Steinmetz u vrtu Boutique Hotela Alhambra & Vile Augusta

Možete li nam nešto reći o sebi i svojim roditeljima?

Moji roditelji su iz Budimpešte gdje sam i ja rođena, ali sam prve tri godine svog života provela na Lošinju. Moj otac, Alexander Samuel Bandler, došao je na Lošinj vjerojatno 1924. ili 1925. jer su prve slike nastale u to doba. On je bio pametan, obrazovan mladić koji je na Lošinju jednostavno pronašao odličnu priliku.

Tijekom posjeta Budimpešti u studenom 1928. susreo je na stepenicama jedne bolnice moju majku i odmah se besmrtno zaljubio u nju. Vjenčali su se u veljači 1929. a u travnju iste godine preselili su se na Lošinj kako bi otvorili Hotel Alhambra. Moj otac zaista je izuzetno volio ovo mjesto.

Sjećate li se tog vremena?

Bila sam tada vrlo mala i jedino čega se sjećam su povijena stabla. Sjećam se kako su moji roditelji govorili o ovom mjestu i imam mnogo slika iz tog doba, očigledno sam bila ovdje! Sjećam se mnogih priča o ovom mjestu, priča povezanih s mnogo čežnje, ljubavi i tuge.

BBarbara Bandler Steinmetz i njezine kćeri Julie Steinmetz Shaffer i Monica Steinmetz Sageman ispred Boutique Hotela Alhambra, Mali Losinj

Barbara Bandler Steinmetz i njezine kćeri Julie Steinmetz Shaffer i Monica Steinmetz Sageman

Kada ste morali napustiti Lošinj?

U studenom 1938. donesena je odluka da se Židovi deportiraju. Ona je vrijedila za Židove koji su stigli u Italiju poslije 1919. i tamo su živjeli, ali nisu bili tamo rođeni. Moji su roditelji sve pripremili i napustili su svoj voljeni Lošinj u ožujku 1939. kako bi se suočili sa svime što ih je očekivalo.

Kratko smo bili u Mađarskoj kako bismo se oprostili od rodbine. Mom se ocu nikako nije sviđalo što se dešavalo u Europi i odlučio je napustiti kontinent. To je bila njegova vizija.

Iz Mađarske smo otišli u Nicu gdje smo ostali do 1940. Nicu smo napustili usred noći, prošli smo cijelu Španjolsku i stigli u Lisabon u Portugalu. Moji su roditelji čuli za poziv Dominikanske Republike. Jedino je ta zemlja bila spremna pružiti utočište izbjeglim Židovima, ali prihvaćali su samo osobe koje su imale iskustva u poljoprivredi. Moj je otac nekako uspio doći do razgovora i položio je test. Naša obitelj stigla je 29. lipnja 1941. u mjesto Puerto Plata u Dominikanskoj Republici i do 1942. je ostala u koloniji Sosua.

Moja sestra Ann i ja školovale smo se u rujnu 1942. u El Colegio de Immaculate Concepcion u mjestu La Vega. Imala sam 5 godina a moja sestra 9. Naši roditelji predali su nas časnim sestrama u jednom katoličkom internatu i zatim su se vratili kako bi vodili pansion u gadu Jarabacoa. Bio je to grad koji je nudio oporavak izbjeglicama iz Sosue.

bandler

Alexander Samuel Bandler i njegove kćeri Ann i Barbara – sretno djetinjstvo na Lošinju prije Drugog svjetskog rata

Kako ste onda došli u SAD?

Moja majka bila je kemičarka i željela je proizvoditi kozmetiku. Budući da joj je bio potreban pribor, dala je oglase u američkim novinama. Jednog je dana jedna gospođa u Bostonu umotavala pakete u novinski papir i tada je uočila ime Bandler. Rekla je: “Oh, mislim da sam išla u školu s jednim Bandlerom a jedna moja prijateljica je udana za Bandlera!” I ona se bila doselila u SAD te je pisala i pomogla mojim roditeljima, tako da smo 1945. dobili vizu za Sjedinjene Države.

Danas živite u Denveru, Colorado, razgovarate sa školarcima i studentima i pripovijedate im svoju životnu priču?

Da, imam skoro 80 godina, Bogu hvala dobrog sam zdravlja i smatram da je moja zadaća podijeliti moju priču s mladim ljudima, ali ne zato jer je to moja priča. Nadam se da će ih ona promijeniti i pomoći im da dobiju jasnu sliku o tome kako događanja u svijetu mogu prodrmati ljudske živote i koliko je važno pomagati jedni drugima. Sasvim je svejedno o kome se radi i odakle dolazi. Mi smo tu da bismo si međusobno pomagali. To je moja osobna misija!

Direktor Boutique Hotela Alhambra & Vile Augusta Robert Betić s Barbarom Bandler Steinmetz

Direktor Boutique Hotela Alhambra & Vile Augusta Robert Betić s Barbarom Bandler Steinmetz

Kako se osjećate kada vidite hotel nakon toliko godina?

Bila sam vrlo nervozna u vezi dolaska ovamo. Preplavile su me emocije koje su dugo bile potisnute. Moji roditelji već godinama nisu više s nama, moj suprug isto tako, a također i moja sestra s kojom sam dijelila ove doživljaje. Više nemam nikoga iz tog vremena s kim bih to mogla podijeliti.

Što Vam danas znače Mali Lošinj i Alhambra?

Bio je to naš dom, moja obitelj je živjela ovdje i sretna sam da ovo malo mjesto još uvijek postoji. Žao mi je da moja obitelj nije ovdje da to podijeli sa mnom. Godinama sam često čitala o Alhambri na internetu, ali zbog mnogih drugih razloga nismo uspjeli ranije doći ovamo. Vizija i naše životne priče u Lošinju urezali su mi se u maštu za cijeli život. Zamišljam kako bi bilo odrastati u Lošinju i živjeti u zemlji kojom je moj otac bio toliko oduševljen.

Barbara Bandler Steinmetz u biblioteci Boutique Hotela Alhambra, otok Losinj

Barbara Bandler Steinmetz u biblioteci Boutique Hotela Alhambra

Upoznajte životnu priču Barbare Bandler Steinmetz koju je zabilježio USC Shoah Foundation.

This post is also available in: English Italian German

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *